IZ NOB-a:BOŠKO MRĐA: DJED AĆIM

IZ NOB-A

______________________________________

BOŠKO MRĐA: DJED AĆIM

_______________________________________

Stari ljudi počeli su pričati o bliskom ratu još 1938.

godine. Pa i o tome kako je Italija vojnički jaka zemlja,

kako ima jaku i preciznu artiljeriju, a posebno ilh je zabrinjavalo

to što mi nemamo mogućnosti da im se efikasno

odupremo.

Nada se gnijedzila u hrabrosti naših ljudi. Kada se

govorilo o Italiji i njenoj moći, starci su govorili u jednini

— ne Italija već Italijan.

Tada sam imao dvanaest godina i mislio da sam čovjek,

sličan Kraljeviću Marku.

Znao sam koliko je veliko naše selo Smoljana, koje

je imalo oko 300 domaćinstava. Volio sam da slušam šta

stari ljudi govore i da im donosim mašicama vatru za

lulu.

Sjede tako tri starca, svaki je imao preko 70 godina,

piju kafu, puše na lulu i razgovaraju opet o ratu i posljedicama

koje će nastati, jer starci poznaju strahote rata,

ali ga se ne plaše.

Moj djeda Aćim je počeo: »Na moju dušu, ako nas

Italijan napadne, najbolje je da sva čeljad bježe u ledenicu

« (pećina udaljena kilometar od sela).

 Tada upitah svoga djedu: »Djeda, ako sva Smoljana bude složna, šta

nam može Italijan?«

Djeda me pogleda, nasmija se i odgovori:

»E, moj sinko, ako nam se još prisloni i Donji KapIjuv (zaselak sa pet kuća)

 vjerujem da nam onda ne mogu ništa«.

Starci se pogledaše i nasmijaše na djedov odgovor,

a ja se ohrabrih i zadovoljih 'odgovorom svoga djeda, jer

sam znao da će nam Donji Kapljuv pomoći.

 Poslije tri godine, došlo je do rata i ja sam kao omladinac od petnaest

godina otišao u rat. Došao sam kući, nakon četiri ratne

godine i zatekao svog djedu živa i zdrava. Dugo smo ja i

djeda pričali o ratu 'i našim patnjama. Na kraju razgovora,

negdje u kasnu veče, djeda me upita: »Sjećaš li se, sinko

moj, kad sam ti rekao da nam Italijan ne može ništa, ako

nam pomogne Donji Kapljuv«.

Nasmijasmo se, jednodušni da je to — tako!

Talijanska vojska

BOSANSKI PETROVAC U NOB, ZBORNIK SJEĆANJA – KNJIGA 1