OVCE,VUNA I KAKO SE DO NJE DOLAZILO

OVCE, VUNA I KAKO SE DO NJE DOLAZILO Napisao Slavko Mrđa (Smoljana, juni 2006) Čije ono ovce pasu Čini mi se moje da su... Narodna Ovce su se valjda oduvijek gajile pod Grmečom i na Grmeču. Kad pogledamo koliki je značaj imala vuna i predmeti ispleteni i otkani od vune u svakodnevnom životu naroda, pa onda meso i nešto manje mlijeko i prerađevine od ovčijeg mlijeka, a kad sagledamo prostranstvo grmečkih pašnjaka relativno manje pošla oko njih razumijemo zašto skoro da nije bilo kuce koja nije «držala» ovce i u skorijoj prošlosti, a da neko ranije vrijeme i ne spominjemo. Ja cu govoriti na primjeru Smoljane, a uglavnom je isto ili slično bilo i u ostalim grmečkim predjelima. Vecina sela je bila smještena na granici njiva-oranica i «urije», tj. pašnjaka – zajedničke zemlje sela najčešce kamenite i obrasle trnjem i drugim rastinjem koja je bila raj za stoku, a posebno za ovce. Tu je usljed stalne pase trava bila niska i sitna, a takvu ovce najviše vole. Tu su se ovce vecinu godine napasale, a kad bi se njive i livade pokosile i trava se malo podotovila onda su tu negdje od avgusta pa do prvih mrazeva i snijegova, a to bi vec bilo u novembru izlazile u polje. Ovce su morale imati čobana što u neka davnija vremena kad je kuca bila puna čeljadi i nije bio neki problem – negdje su to bila djeca, a češce neki stariji član porodice koji nije bio za neki drugi pos'o. Neke bogatije kuce su imali «najmjenike» to je zanimljiv pojam iz nekog ranijeg vremena (mada i danas rad kod ovih savremenih biznismena - privatnika otprilike liči na to), to su bila djeca, a bogami i stariji najčešce iz nekih brojnijih siromašnijih porodica koji su radili razne poslove pored ostalog i čuvali «blago» najčešce da bi se samo prehranili bez neke materijalne naknade. Nije to bilo samo unutar jednog sela nego su ljudi dolazili iz nekih udaljenijih sela, ali najčešce iz našeg grmečkog okruženja. U Smoljanu je znalo dolaziti u najam dosta iz tih sela «preko šume» kako je to narod zvao, što bi bila ona strana Grmeča – Ključki i Sanski kraj. Bilo je primjera da su se ovce u proljece «izgonile» u neke više krajeve na planine gdje su neki ljudi imali svoje kolibe i torove ali su bar u Smoljani ovce bile više kod kuce samo se izgonile na pasu a u kolibe se gonile krave i konji. U neka kasnija vremena kojih se i ja dobro sjecam kad je bilo prilično ovaca, a malo manje čobana, a nikako najmjenika mi smo ti imali «čordu» i «rede». A to bi bilo da smo ti se mi po zaselcima udružili ovce u jednu grupu koja se zvala čorda i čuvali ovce na smjenu tj. rede. Pa je tako kod nas u Latnovicima bilo od 8 do 10 kuca koje su imale ovce i to otprilike 30-50 ovaca i onda te zapane svaki osmi i li deseti dan da čuvaš ovce. Gdje je bilo više kuca i ovaca onda su morala biti dva čobana jer jedan tolikoj čordi nije mogo ništa. Ja se vrlo dobro sjecam tih čobanskih dana dok sam išao u osnovnu i srednju školu, a bogami sam par puta čuv'o ovce i u neko skroz skorije vrijeme pa čak i u smjenama ovog zadnjeg rata. Ujutro bi svi rano dotjerali ovce do nekog mjesta gdje su se skupljale i onda ih je trebalo «naručati» dok još nije ugrijalo dok mogu pasti. Ovce su bile pametne i vec naučene na svoju putanju od kuca pa iznad Kapljuskih kuca, preko Djelinog vrha do «Podvrova» odakle se k'o na dlanu vidjelo cijelo smoljansko polje i veci dio sela, a iznad se kao stražar uzdizao mrk i strašan Crni vrh, car i najviši vrh Grmeča. A tamo malo pored njega se rađalo sunce koje je svojim dugim zracima prelamalo kroz rosu na drvecu i travi i stvaralo jedan od najljepših prizora koje pamtim iz tog nekog vremena koga više nema. Pa ako još poneseš torbu kako vec priliči čobanu i u njoj komad kruva i komad slanine, glavicu luka i litru vode, lončic kajmaka ili pekmeza ili koje kuvano jaje, oni stariji možda i politre ili vrtalj rakije i sjedeš na kakav kamen dok oko tebe pasu i veselo bleče ovce i jedeš, a kako kaže narod «sve se to u krv pretvara» e, onda je to potpun ugođaj. Kad se «navije podne» i sunce počne jače da peče, a ovce se vec dobro napasle vrate se istim putem i na nekom zgodnom mjestu «sladaju». Najčešce je to neka dolina obrasla ljeskama ili kakvim drugim trnjem ili sčim na sred urije iznad kuca da se vidi kad izađu odatle. Kad se kosi da sam kod kosaca Kad se kupi da sam kod ovaca... Ovce slabo podnose vrucinu pa se ako nema zgodnijeg mjesta sladaju i bilo gdje na sred ravne skupe se u grupu, tako da im glave budu u sredini da ih sunce direktno ne prži, i tako budu mirne dok sunce ne prođe, tj. nekih 4-5 sati kako se to zvalo «popasna doba». Tad je čoban mog'o ici kuci i paziti ovce od kuce dok se ne pokrenu i onda ih je vracao da se ponovo napasu sad malo kracim putem. Kad sunce zađe ovce su se gonile kuci, a zanimljiv je slučaj kako se sve ovce «razluče». Iz čorde svaka je znala kojim putem ide do svoje kuce i rijetko je koja griješila i još kad domacin stane na strugu i govori «bers, bers...» onda malo koja da pogriješi. Uglavnom se ne poluče janjci koji u igri i trčanju zaborave kojo je njihova kuca pa odu sa pogrešnim stadom nečijoj tuđoj kuci. Pa onda neko vrijeme «traže se janjci» od kuce do kuce dok se ne utvrde gdje su pa se tu najčešce i ostave da prenoce samo da se zna gdje su. A da bi se janjci poznali svaka je kuca na različitom mjestu tijela različitim bojama «bilježila jance». Mi smo uvijek bilježili crvenom farbom na glavi, neko crvenom na repu neko crnom na leđima i vratu i tako, uglavnom svako je znao svoje janjce po «bilješki». Manji dio godine ovce su išle u polje i to ono kratko u proljece kad okopni snijeg pa do đurđevdana ili zavisno vec koliko je duga bila zima kad se polje «zabrani», tj. kad se posiju žita i trava počne rasti. U tom vremenu se ovce više čuvaju od vukova nego od šta drugo jer se oni tad znaju poslije duge zime «privuci « kucama i često «ujagmiti» koju ovcu ili janje. Za to je karakteristično vrijeme prošarice kad ono kopni neravnomjerno snijeg pa ga «đe-đe ima a đe –đe nema» i onda se vuci znaju koristece to prirodno maskiranje približiti stadu. Drugi nešto duži put kad ovce idu u polje je bilo kad se «dokosi» u polju, tj. završi kosidba najčešce negdje oko Ilindana i onda imaju veliko prostranstvo i obilje trave za pasti i čuvaju se uglavnom od žita koja su na završetku polja prema kucama sijana u nagnojenim njivama. Dolazila je zima i ljeti je trebalo nakositi ovcama dovoljno sijena za zimu. Ovce vole sitnije sijeno pa se za njih najčešce sadjevalo sijeno iz polja gdje je sitnija trava, a ko je im'o zemlje na vecim visinama otud im je kosio. Mi smo vecina nas u Smoljani imala zemlju na Ogumaci to je bila jedna prekrasna visoravan iznad Mrđa a ispod Iline grede prilično ravna ali izborana mravinjacima koja je sa svih strana bila okružena šumom. Oni koji su bili bliže gore koristili su to za napasanje blaga tokom cijele godine, bilo je u okolini više izvora a jedan Stjepanovac i na samoj Ogumaci pa je stoka imala svega što treba i trave i vode i hlada. Na Ogumacu se islo ranije kositi nego išta drugo vec početkom jula i ranije, a trava je bila niska i oštra – ljudi su je zvali «bic» ili «brk» i bila je veoma kvlitetna za ovce a i zbog visine puna raznih ljekovitih trava. Bila je vrlo nezgodna i za kositi zato što je oštra i tvrda pa je samo oštra kosa i dobar kosac mogao tamo kositi, i za kupiti jer je bila sitna pa je ostajala iz vila i grabalja a tek kako se lijepila za odjecu a posebno čarape da ti je trebo čitav dan da povadiš travu koja ti se zalijepila za čarape. A tek kad treba uplastiti plast ili saditi kola, to je tek bila patnja, a li ljudi su se sjetili i ubacivali su grane četine dok sadjevaju da bi bar malo povezali i sadili nekako kola i onda dobro uvezali konopcima jer je trebalo sad sa punim kolima se spustiti okolo makadamom niz Capotinu okuku i Marin most. Za ovce se najčešce sadjevalo sijeno, malo podalje od pojete u kojoj je bila ostalo sijeno valjda da bi bilo više prostora gdje ce im se metati da jedu tj. «torinu»". A to je zanimljiv pojam, to je mjesto gdje su se raspoređivala metala tj. naviljci sjena sa kojeg je svakog jelo 7-8 ovaca ili više pa se prema broju ovaca i određivo broj metala.Kad je velik snijeg prvo je trebalo «razgaziti torinu», tj. utabati bar malo u snijegu mjesto gdje ce ovce jesti. Torina se uvijek pomjerala da ne bude na istom mjesti valjda da ovce pognoje više prostora. Postoji u narodu pojam «ograđivati torinu», a to se kaže za nekog momka kad mu se uda cura za drugog- da ograđuje torinu. U proljece se mjesto gdje su ovce jele moralo pograbiti prije nego što krene trava jer je bilo ostataka sijena koje ovce nisu pojele. Ovce su se janjile zimi negdje poslije Božica mada je koje janje bilo i prije, ali najčešce od Božica do Svetog Jovana, i baš su se često znale objeniti na torini dok jedu i zato je domacin kad uveče «sjavljuje ovce» obavezno moro provjeriti da se koja nije objenila i ostala na torini jer ovca nije napustala janje. Janjci su se kad malo poodrastu «lučili» tj. odvajali od ovaca i malo prihranjivali i po noci i po danu. Zanimljiv je bio prizor kad su se janjci «pripušcali» tj. puštali ovcama koja je to bila trka i blejanje dok svaki nađe svoju mater i halapljivo sisa mlijeko. Ovce su «živjele» u naslonima to su bile staje dugačke 10-15 metara i široke 4-5 metara niskog krova, stariji su bili od brvana i pokriveni šimlom, a kasnije su se gradili neki moderniji od blokova i cigle. Ispred je bio «pritorak» što im je bila kao neka ljetnja bašta gdje su ležale kad im je vruce unutra, a bio je napravljen od dugačgog prošca 2-2,5 metra. U proljece se morao «kopati naslon» to je bio dosta nezgodan posao a radilo se o tome da se ovcama nije čistilo ispod njih stalno nego jednom godišnje pa one i za pola metra znaju podici nivo naslona. Pos'o je bio nezgodan što su one to tvrdo ugazile pa se moralo baš kopati krampom ili budakom a nezgodno je bilo i izbacivati jer se nabijalo na roglje. Poslije se taj ovčiji đubar izgonio najčešce u bašte jer je bio kvalitetan i razgrto prvo a poslije zaoravo. Nešto janjaca se ostavljalo za «napredak» tj.proširenje i podmlađivanje stada a vecina se prodavala najčešce srijedom – pazarnim danom u Petrovcu i to najčešce nakupcima iz Dalmacije ili vec odakle koji su nastojali što manje da plate i da zarade što ce to skupo prodati po restoranima na moru i usput. Ostavljalo se i nešto janjaca da bi se ljeti uz kosidbu klalo i jelo a bio je običaj kod nas u Smoljani da se obavezno na Ilindan ujutru kolje janje koje se peklo i nekad ranije nosilo i jelo na zboru kod crkve, a kasnije ko je bliže dolazio bi na ručak kuci zajedno sa rođacima, prijateljima i poznanicima koji su dolazili na zbor i nekih daljih mjesta. Dođošmo i do vune... Ovce su se sisale u proljece aprilu ili maju zavisno od vremena. Tog dana nisu išle u redu nego bi se ostavljale u pritorku i jedna po jedna izvlačila i sisala. Najčešce su sisale žene rijetki su bili slučajevi da su se i muški uključivali u taj posao koji nije bio ni malo lak. Prije sisanja bi se napravio «zezelj», to je bila «sprava» za pridržavanje ovce dok se sisa a sastojala se od dva koca koji su udrani duboko u zemlju na razmaku 10-15 cm i prvo se malo rašire da se uvuče ovčija glava a onda se na vrh stavi «gužva « od žice da se primaknu i ovca nemože nikud, a sisaču su obe ruke slobodne. Sisalo se sa velikim «ovčijim « makazama koje su morale biti oštre i nevjerovatno je bilo kojom su brzinom i vještinom neke žene znale ošišati ovcu. Ja sam se divio dok sam gledo kojom brzinom moja mati ošiša ovcu, ja tek što sam je uvatio i ubacio u zezelj ona je bila gotova i trebalo je dodavati drugu. I ja sam probo šišati ali nije baš to bilo lako i odmah bi ili posjeko ovcu ili ostavio komad vune tako da je to bio prilično nezgodan i težak posao. Vuna se trpala u džakove i čekalo se da «dođe rijeka « da se pere. Pošto potok koji protiče kroz Smoljanu nije uvijek bio nego vecinom samo proljece i jesen kad ima kiša i tope se snijegovi po Grmeču. Neko je prao na vec pomenutom Sjerovcu, glavnom Smoljanskom izvoru ili vec gdje mu je bliže ali najčešce na rijeci. Prije pranja vuna se morala «sjeriti», a to se radilo tako što bi se najčešce tu odmah pored rijeke naložila vatra i dobro ugrijala voda kojom se poslije vuna prelijevala i neko vrijeme stajala u toj «sijeri» koja je bila bolja od ikakvog deterdženta i onda se prala u riječi uz neizbježno «lupanje prakljačom». Rijeka je odnosila komade vune pa se išlo po rakitama i kasnije kupilo to što je otišlo. Najčešce se kad se opere sušila odmah tu pored rijeke najčešce se razastirala po ogradi da se brže osuši a mogla je i po travi. S obzirom da se ništa vještačko nije dodavalo prilikom pranja bilo je čudo kako se ta vuna lijepo mogla oprati i kako je bila bijela poslije pranja. E, kad se oprala morala se nositi u Petrovac da se «napravi» u vunovlačaru ili «drndaru» kako je to narod zvao. Sjecam se da se nosilo «kod Tije» i «kod Rajka», to su bili valjda ti majstori i imo sam priliku da jednom gledam taj proces – on je vunu raspoređivao u širinu na neku traku koja je ulazila u mašinu (strašno je drndala pa nije ni čudo kako su je zvali) i poslije se ona namotavala oko nekog štapa odakle je on skido gotove kudjelje spremne za predenje. Vjerovatno se ovo ranije radilo «kartama» ili «gargašima» ali je kasnije to sve rijeđe rađeno. Kartala se vuna kasnije uglavnom kad bi se pravili dušeci za spavanje od vune i za to je najčešce upotrebljena janjeca vuna valjda što je bila kraca pa je teško mogla da se upotrebi za pređu. Vuna se najčešce prela zimi za vrijeme dugih zimskih noci i to još na prelima u društvu je bilo zanimljivije. Postoji i zanimljiv pojam «prelje», a to je kad kojoj ženi treba više toga opresti onda ona skupi prelje tj. pokupi još žena i one sve tu noc ili više noci predu njenu vunu. Onda to bude interesantno bude tu naravno i momaka koji čuju za prelje pa dođu jer znaju da ce se na jednom mjestu skupiti dosta cura pa se onda tu ašikuje, pjeva igra – dok žene predu momci se kapaju, mišaju, kartaju ili šta drugo rade. Kad se oprede vuna drvenim preslicama na koju se sveže kudjelja i polako propušta i usukuje između prsta i namotava na vreteno, a onda sa vretena premotava na kluka koja sam zapamtio kad sam bio mali jer su zvečala, a namotavala su se ili na ljusku oraha u koji bi se ubacilo zrno gra ili kukuruza ili kasnije šibicu u koju bi se išto ubacilo par zrna nečega. A kako su to žene znale smotati da bude savršeno okrugla, kolko sam puta bio isovan od matere zato što sam uz'o klupko i upotrebio ga za šutanje po kuci umjesto lopte a kako je bilo okruglo i «adidasova» savršena lopta za svjetsko prvenstvo bi mu pozavidjela. Onda se neko pletivo i prepredalo zavisno zašta je upotrbljavano, valjda da bude čvršce a to se radilo sa malo vecim vretenom koje se zvalo druga. I onda se plelo - malim iglama čarape i naretci, a velikim džemperi ili kako se to govorilo «maje». Naravno moglo se i tkati od vune ali o tome je vec bilo govora. (PRENESENO SA SAJTA grmeč.com )